|
Altan
|
 |
« Одговор #76 на: Јануари 31, 2009, 02:01:18 am » |
|
Ete eden mal isecok za biografijata na Josip Broz Tito , se izvinuvam so e na srpski jazik no znam deka site go razbirame :
Josip Broz Tito
Josip Broz Tito
7. maj(svibanj) 1892 - 4.maj(svibanj)1980
Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rodene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rodendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi cinjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojnickom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je roden 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944.) izvršen je i desant na Drvar. Rodendan je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod vec prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjecao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer izmedu dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naucio odlicno slovenski, zbog cega je imao poteškoca kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.
Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovackoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednolican. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opca oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparcani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku opceg narodnog pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.
Osnovnu školu Josip Broz je pohadao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisackoj kantini. Godine 1907. je postao šegrt mehanicarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb gdje postaje clan Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i ucestvuje u radnickim demonstracijama.
Nakon "izleta" u Trst, gdje nije našao posao, vraca se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u Sloveniji, Cenkovu u Ceškoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u Mannheimu, u Njemackom Ruhru, Becu, Beckom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozac. Naucio je njemacki i ceški jezik, usavršio svoj i izucio nove zanate.
Godine 1913. odlazi u vojsku. Pocetkom prvog svjetskog rata 1914. shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrdavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuden nego je poslan na frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.
Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo cita i uci ruski jezik. Nakon izljecenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za citanje a u razgovorima sa seljacima sve se cešce spominje ime Lenjin.
Krajem 1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željeznicke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrdavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljece 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunisticku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolcakovom vojskom medu Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao clan jugoslavenske sekcije Ruske komunisticke partije.
U jesen 1920. vraca se u Zagreb gdje stupa u redove Komunisticke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez posla zapošljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom živio do kasnog proljeca 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sincic Hinko, koji je umro osam dana nakon rodenja kcerkice Zlatice, ciji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, roden je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od cetvoro njegove djece iz prvog braka.
Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljece 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraca u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuden je na sedam mjeseci robije, uvjetno na cetiri mjeseca, zbog komunisticke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na razlicit frakcije.
Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928. i osuden na pet godina robije. Pocetkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su poceli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sacuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inace bio poznati slikar.
Pocetkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuden. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je odredeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otici.
Vec u aprilu te godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac i prvi put se spominje ime Tito. Postojalo je više prica o tome kako je dobio to ime ali je Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje nije posebno rijetko. Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još vecom partijskom aktivnošcu. Ukljucen je u Politicki biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.
Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunisticke partije Jugoslavije. Poslije toga još dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fašizam se širio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada Cvetkovic-Macek ne vidi opasnost koja se bliži. Jedne od posljednjih veceri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlucujuci dani. Naprijed sada u konacnu pobjedu! Iducu konferenciju moramo održati u oslobodenoj zemlji i od tudina i od kapitalista!"
Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upucen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se istice odlucnost Partije da u oslobodilackom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, gradane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.
U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i pocetak oslobodilackog rata. Po napadu Njemacke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlucan trenutak za pocetak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domacih pomagaca. Glavni štab Narodnooslobodilackih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.
Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobodeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je 26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilackog pokreta i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilacke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Dražom Mihailovicem radi dogovora o zajednickoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovica završava bez uspjeha.
U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, odakle usmjerava razvitak ustanka. U Rudom, u istocnoj Bosni, 22. decembra 1941. osniva Prvu proletersku brigadu. Na osnovi uspjeha postignutih u ustanku i oslobodilackoj borbi u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilacke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihacu se 27. Novembra 1942. sastaju predstavnici NOB iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašisticko vijece narodnog oslobodenja Jugoslavije. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u Jajcu se sastaje AVNOJ na svoje drugo zasjedanje i donosi povijesne odluke o buducem uredenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije.
Tito dobiva naslov maršala. Neko vrijeme rukovodi oslobodilackom borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemackog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost za medunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susrece se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za medunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobodenja zemlje, koje uskladuje s operacijama saveznickih vojski. Predvecer 23. oktobra 1944. stiže u oslobodeni Beograd. Potvrdujuci vec izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.
Narodnooslobodilacka borba naroda Jugoslavije pobjednicki je završena 15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce licno vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.
Godine 1948. odupro se diktatu Staljina, odbacivši njegovu neprijateljsku politiku prema tekovinama socijalisticke revolucije u Jugoslaviji i tekovinama oslobodilacke borbe. Odbijanjem da se pokori tzv. Rezoluciji Informativnog biroa komunistickih i radnickih parija (Informbiro), koja je sadržavala agresivnu politiku Staljina prema Jugoslaviji, Tito je, u ime nacela ravnopravnosti naroda i komunistickih partija svih zemalja, odbacio politiku medunarodnoga hegemonizma i diktata velike sile. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalisticko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953.
Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hrušcova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa izmedu dviju zemalja, na osnovi priznanja nacela ravnopravnosti medu narodima, državama i komunistickim i radnickim partijama svih zemalja svijeta.
Tito je od ranih 1950-ih godina pa sve do svoje smrti razvio golemu medunarodnu djelatnost, jedan je od zacetnika i glavnih aktera pokreta nesvrstanosti s kojim su se identificirale mnoge novooslobodene zemlje u svijetu. Afirmirajuci medunarodni položaj Jugoslavije, mir i suradnju medu narodima, Tito je posjetio više od sedamdeset zemalja svijeta, na svim kontinentima. Za goleme i trajne zasluge koje je stekao za sve narode Jugoslavije i za njihovu državnu zajednicu tri puta je proglašavan narodnim herojem. Bio je biran za doživotnog predsjednika SKJ. Za izvanredan doprinos vojnoj znanosti i praksi, posebno za doprinos i zasluge u izgradnji teorije i prakse oslobodilackog rata Tito je 1976. dobio doktorat vojnih znanosti i umjetnosti. Proglašen je i pocasnim clanom mnogih akademija znanosti i umjetnosti.
Na jedanaestom kongresu SKJ - posljednjem kojemu je prisustvovao - održao je govor o snazi, ulozi i perspektivama Jugoslavije, o njezinoj vjernosti pokretu nesvrstanosti i o odsudnoj važnosti bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije - govor koji je svojevrsna oporuka svim baštinicima države koja je stvorena pod njegovim vodstvom i kojoj je ostao trajnim simbolom: Titova Jugoslavija.
4. maja 1980. u 15.05 sati na Klinickom bolnickom centru u Ljubljani umro je najveci sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kuci cvijeca. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je zvanicno najposjeceniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljecu.
Valter je jedno od mnogih ilegalnih nadimaka Josipa Broza Tita. Zapravo dok je boravio u Moskvi prije rata on je zbog neophodne konspiracije , uzeo ime Valter Fridrih. Kada je 1935 kao delegat KPJ na VII kongresu Kominterne ispunjavao anketni list, na pitanje pod kakvim ce imenom nastupati na Kongresu Broz je naveo ovo ime – valter Fridrih. Otada su ga tako zvali u Kominterni. Tako ga je oslovljavao i Staljin.
Tako je jednog dana za vrijeme boravka u Moskvi Tito cuo da su enkavedovci Simu Brcica , nekadasnjeg strazara u zatvoru Sudbenog stola u zagrebu onog istog covjeka koji mu je doturio turpiju i htio pomoci u organizovanju bjekstva. No to bjekstvo nije uspjelo jer je Broz bio prebacen u drugi zatvor. Ali je bar usoio pokusaj izbavljenja Stjepana Cvijica i Vilima Horvaja i Mihajla Vranesa.neko je strazara Brcica izdao pa je on presao u ilegalu i emigrirao u Sovjetski Savez, gdje je poistao clan SKP(b). Radio je kao strugar u jednom moskovskom zavodu, a zavrsio je i Komunisticki univerzitet nacionalnih manjina Zapada.
Kada je Tito dpsao u Ko ntrolnu komisiju, sef Augerites rekao mu je da je Brcic iskljucen iz partije iskljucen iz Partije zato sto se otkrilo da je bio strazar u jednom jugoslovenskom zatvoru. Tito je pokusao da mu objasni citav slucaj ali je Augeretis bio tvrd i neumoljiv.
-Nemojte jugoslovenskog opstinskog ili sudskog strazara , koji je to postao mradi hljeba izjednacavati sa vasom „ohranom“ za vrijeme cara- ljiutito odbrusi Tito- to nisu politicki protivnici, vec siromasni radnici...Brcic je bio nas kurir i clan Partije.
Nademeno potcjenjivacki Augaretis mu je odgovorio
-Bas ste mi vi Jugosloveni neki komunisti kad, eto, primate i zandarme u Partiju.
Brcic, vise ipak nikad nije ugledao svjetlost dana. Nestao je bez traga u Staljinskim cistkama, kao i hiljade drugih. Posmrtno je rehabilkitovan 01.08.1963. odlukom Vojnog tribunala Moskovskog vojnog okruga.
Pioniri maleni
«Pioniri maleni mi smo vojska prava, svakog dana rastemo
|
